Najveći
dio obitelji Miloslavić živi u Župi Dubrovačkoj. A zadržali
su se i na području za koje se smatra da je postojbina klana
Miloslavić - Makoše. Prvobitno prezime roda je bilo Lapačina
i prema njemu se i danas jedan zaselak u Makošama zove Lapačine.
Prezime Lapačina prvi put se bilježi 1583. godine u Zatonu
(Dubrovačko primorje),ali nije potvrđena povezanost te obitelji
sa župskim prezimenjacima.
Miloslavić je patronimičko prezime koje se javilo u obitelji
vjerojatno u 16. stoljeću, prvo kao nadimak, da bi tek u
drugoj polovici
18. stoljeća dobilo funkciju pravog prezimena. Miloslavić
je izvedenica slavenskog podrijetla, od muškog imena Miloslav,
imena koje se vrlo često pojavljivalo u dubrovačkom području
sve do kraja 16. stoljleća kada, prodorom svetačkih imena
iščezava. Razne varijante tog imena - Miloslav, Milosav,
Miljko, Milko, Milislav, Miliša, Mileta, Milin, Miloje i
dr. zadržale su se i do danas u mnogim dubrovačkim prezimenima
- Milić, Miletić, Milović, Miloković, Miljković, Miličić,
Milosav, Milislavić, Milišić, Milunović, Miljević itd.
Napomena: Osobe s prezimenom Miloslavić koje nalazimo u
dubrovačkim arhivskim dokumentima u 14. i 15. stoljeću,
pa i kasnije, nemaju nikakve genealoške veze s obitelji
iz Makoša. To su patronimikoni, tj. oznake očeva imena,
a ne prava prezimena. Nastajali su na razim mjestima jer
je to ime bilo često.
Miloslavići iz Makoša dobili su prezime kasnije, a začetak
je, vjerojatno, u osobi Miljka, odnosno Miloslava, iz Makoša,
rođenog oko 1525.
Prvi arhivski spomen obitelji ne registrira njezino prezime,
ali se nazire korijen prezimena. Godine 1596. Petar Ivanov
Kisić osuđen je mjesec dana veslanja na galiji s okovanim
nogama kao i da plati tzv. “dorante” Ivanu Miljkovom iz
Makoša. Kisić je ranio Ivana Miljkovog pa mu je morao nadoknaditi
izgubljenu zaradu za dane koje ovaj zbog ozljede nije mogao
raditi. Ivan Miljkov je pripadao rodu Lapačina i najvjerojatnije
je da je baš prema njegovom ocu Miljku odnosno Miloslavu
i nastalo patronimičko prezime Miloslavić.
Sve do kraja 17. stoljeća obitelj se prati kroz patronimikone,
dakle bez oznake prezimena u dokumentima. Tako se Andrija
Antunov pojavljuje kao posjednik kuće u Makošama 1663. i
1673. godine. Dana 17.11.1671. godine spominje se Antun
Andrijin iz Postranja (Gornja Župa), bez naznačenog prezimena,
ali sigurno Lapačina. Svijedoči u parnici koju su Šimun
Gleđević i Benedikt Staj pokrenuli protiv seljana petrače
zbog krađe. Dana 6.3.1677. Milica, žena Antuna Andrijinog
iz Postranja tužila je Stjepana Stjepanovog Keleza da ju
je istukao.
Dana 8.2.1685. godine prvi put (koliko je zasad poznato)
se u Župskim dokumentima bilježi prezime Lapačina. Benedikt
Staj tužio je tada Antuna Lapačinu zbog štete koju mu je
na posjedu pričinila njegova stoka.
Odlučujuće dokaze o indetifikaciju obitelji pruža serija
sudskih parnica iz 1693. godine, pomoću kojih se može utvrditi
kuća u kojoj su živjeli 1673. godine, a koja je u popisu
označena na patronimički način, bez prezimena. Tako je dana
24.6.1693. godine pokrenut postupak protiv Andrije Antunovog
Lapačine i Antuna Pigina zbog ubojstva Martina Nikolinog
Keleza. U toku procesa bilježe se i Andrijina žena Marija
te brat Vicko Lapačina. Mjesec dana kasnije, 22.7.1693.
godine, Antun Andrijin Lapačina tužio je Vlahušu Nikolinog
Keleza jer ga je htio ubiti, a sutradan, 23.7.1693., Miha
Vlahušinog i Nikolu Stjepanovog Keleza zbog prijetnji. U
parnici se spominju i Antunovi sinovi Andrija i Vicko. Dana
21.9.1693. godine Andrija Antunov Lapačina i njegova majka
Milica pokrenuli su spor protiv Lovra Vickovog Kipre iz
Postranja (Buića) zbog fizičkog napada.
U tim parnicama spominju se, dakle, pet od šet osoba iz
popisa 1673. godine: Antun sin Andrijin, žena Milica, te
sinovi Vicko i Andrija. Svi su isključivo Lapačina, a Miloslavić
im je patronimički nadimak koji se upotrebljava u govoru
naroda, ali ne i u administraciji.
Dana 27.12.1754. godine Vicko Antunov Miloslavić zvani Lapačina
usmeno je izrekao svoju posljednju volju u prisustvu svjedoka
Luke Puha (Jakobušića) i Tonka Kiprića. U oporuci spominje
sinove Luku, svećenika Vicka, Nikolu i Andriju koji živi
izvan zemlje. U tom testamentu prvi put se bilježi prezime
Miloslavić koje će ubrzo postati glavnim prezimenom obitelji,
a prvobitno, Lapačina, dobit će funkciju nadimka koji će
postepeno, stvaranjem novih nadimaka, potpuno iščeznuti
u 19.stoljeću i zadržati se jedino u ogranku koji je 1743.
godine iselio iz Makoša u Broce na poluotoku Pelješcu. Baš
postojanje tog ogranka najjači je dokaz da je Lapačina originalno
prezime roda, a da je Miloslavić počelo rabiti tek poslije
1743. godine u Makošama, dok se u Brocama konzerviralo staro
prezime.
Kao što je već pomenuto, godine 1673. kuću u Makošama (u
zaseoku Lapačine) posjeduje Andrija Antunov, a u kući još
žive Andrijin sin Antun, nevjesta Milica te unučad Nike,
Vicko i Andrija. Antun i Milica bračni su par od kojeg potječu
svi današnji Miloslavići. Pored Vicka i Andrije imali su
još jednog sina, Nikolu, rođenog poslije 1673. godine i
od ta tri sina dijele se tri grane roda koje i danas postoje.
Od najstarijeg Vicka potječu Miloslavići s nadimkom Ćirko,
Grujo i Kipre. Od srednjeg, Andrije potječu oni s nadimkom
Lećak, Mišarin, Mijat i Popov, A od najmlađeg, Nikole
oni sa nadimkom Ćumo, Prigo, Kiso, Loje Ćuban, Spržo
te jedina obitelj koja i danas nosi staro prezime – obitelj
Lapačina u Brocama na Pelješcu.
